Nirvana

Ovih dana čitao sam knjigu Maha Yoga, (K. Lakshmana Sarma, autor, učenik Sri Ramane Maharshija) i došao do zanimljivog učenja advaita (ne-dvojnost)… Posebno bih se osvrnuo na uvriježeno mišljenje o npr. budizmu koje je vrlo blisko ovom učenju. Tako postoji  uvjerenje da budisti naučavaju nirvanu kao ugasnuće, nestanak, ništavilo i sl. Nakon mnogobrojnih inkarnacija, onaj tko postigne prosvijetljenje, više se ne reinkarnira i postiže potpuno oslobođenje, tako da više jednostavno ne postoji u ljudskom obliku, ni u bilo kojem obliku, a to je protumačeno kao ništavilo. I zato je ovo učenje pogrešno shvaćeno, od nekih koji misle da je Budda učio o težnji za postizanje nirvane kao stanja nepostojanja… jer je prema njemu u ovom životu sve samo trpljenje, od rođenja do smrti. Međutim, advaiti zapravo uče nešto drugo. Oni kažu da je pojavni svijet samo – Maya, iluzija koju tvori um. Tvrde da postoji samo Sopstvo (ne znam kako bih ovo ‘preveo’ na hrvatski?) koje je punina, savršeno, neizrecivo… Ovaj život je posljedica želje (uma) da se izrazi kroz oblik, tijelo, ego, individualnost.

Kažu da je sav svijet samo privid, san, zapravo mi i ne postojimo… Govore o umu i tijelu, na kojem počiva ego. Problem je u krivom poistovjećivanju s tijelom i time da smo uvjereni da postojimo kao tijelo, duša, um itd. Sebe doživljavamo prvenstveno kao tijelo i kao um (psiha, duša). Na taj način Sopstvo se ograničava… Oni tvrde da su to sve nadišli, time što su se preispitivali, radili na sebi, meditirali… postavljali si pitanje: tko sam ja? I došli do odgovora da ‘ja jesam’, postojim, neovisno o svome tijelu… Odbacili su ego i stekli uvjerenje, odn. iskustvo, kako kažu da su oni to Sopstvo (Biće). Mi to na ljudski, relativni, ograničeni način ne možemo umom ‘shvatiti’ o čemu se tu radi i o čemu oni govore. Sve što vidimo i doživljavamo, kako sebe, tako i druge je izmišljotina uma koji se je poistovjetio s tijelom i tako postao ‘ego’, odvojena individua koja si je umislila da ima vlastito postojanje, neovisno o Sopstvu. Prema tom učenju ego je ono za što Isus kaže za Sotonu, otac laži…

Uspoređuju to sa slikom užeta koje se doživljava kao zmija. Stvar je samo percepcije. Zmije nema, nego umjesto konopca vidimo zmiju. Tom usporedbom hoće reći da svijet ne postoji, nego postoji samo Sopstvo, ali mi ga doživljavamo kao svijet i zato ga ne vidimo. Buđenje bi se stoga zasnivalo na jednostavnoj promjeni percepcije. Mi smo zapravo samo ono što smo kao zasebna individua u ovom životu izgradili. Tako imamo neki oblik, spol, ime, titulu, zvanje, ulogu… Djelomično smo to sami izgradili, jer smo htjeli postati nešto ili netko… a djelomično smo to naslijedili kroz gene roditelja, odgoj, okolinu i okolnosti života. Nadalje tvrde da ne postoji ni prostor, ni vrijeme… Da se sve odvija u jednom trenutku (vječno sada?) Dakle, po njima baš sve je iluzija i kreacija uma… Oni kažu da postoji jedan kriterij, po kojem oni prosuđuju i kažu da ono što ima postojanje je nepromjenljivo, vječno, a ono što nema postojanje je prolazno. Danas je, sutra nije. Takve stvari, bića su nestvarni, jer nemaju trajno postojanje. Ovo je zapravo slično s nekim drugim mišljenjima, s kojima sam se susreo, koji kažu da Bog jedni postoji, a sav svijet, ljudi i bića su samo san Boga… U jednom se slažem s advaitima, da Bog ne može postojati kao osoba. On je zapravo Sopstvo o kojem govore, koje jedino postoji i nije osoba, zato jer nije ni jedno od bića koja postoje. Ono ne može imati formu, kako fizičku, tako ni mentalnu. Ono je jednostavno sveukupnost života, postojanja itd. To je učenje ne-dvojnosti. Ne postoje objekti… Bog – svijet, Bog – duša itd. nego postoji samo Sopstvo, a sve ostalo je iluzija.

Koliko god bilo teško i nepojmljivo ovo učenje, čini se da tu ima nešto, jer se ponekad čini da ništa nema smisla! Što god čovjek postigao u životu – proći će, propast će. Svi se natječu u tome da budu iznad drugih, ‘da nešto postignu’, izgrade, stvore. Sve je stvar ega i borbe. Međutim, što postižu? Što god postigli, pa i najveći, opet to je prolazno i zapravo gotovo nevažno. Koga je danas briga i za one najveće? Njihova djela su ostala, ali oni sami su postali nebitni, jer ih više nema ovdje… Dolazimo do apsurda, da ništa nema smisla, ako se zagrebe malo dublje u pitanje smisla života. O tome su pisali egzistencijalisti u svojim djelima, o tom apsurdu postojanja, koje se čini besmisleno i bezvrijedno. Sve je neka vrsta privida. Privid da postojimo, djelujemo, nešto postižemo itd. Sve je zapravo kao san… Jer i u snu nam se čini da je to što sanjamo ‘kao’ stvarnost, iako, kad se probudimo shvatimo da je to bio ‘samo san’. Na taj način kažu da ćemo se jednog dana probuditi i shvatiti da je ovaj život bio jedna vrsta sna…

Sve to bila bi jedna velika besmislica, najveća iluzija i glupost – kad bi netko to samo tako učio – kao neku vrstu filozofije i pogleda na svijet. Međutim, tu se radi o Mudracima koji svojim iskustvom, učenjem i tumačenjem dokazuju to stanje. Mnogi, koji su bili u njihovoj blizini su svjedočili o doživljaju nečeg posebnog u njihovoj prisutnosti. Tako je zanimljivo i iskustvo i svjedočenje jednog okultiste, Sadhu Mouni’a koji se je 25 godina bavio okultnim stvarima, učenjem i praksom – ali u prisustvu baš spomenutog Sri Maharshi Ramane je shvatio je da okultizam nije ispravan put, u usporedbi s ovim učenjem. Rekao je da se tu radi samo o vježbama koje treba mukotrpno provoditi da bi se jedva nešto malo postiglo… Shvatio je da ono što se postiže okultnim tehnikama i vježbama bilo bi u svjetlu ovog učenja advaita samo ‘rad na egu’, tj. jačanju ega, umjesto njegove ‘smrti’, da bi se postiglo stvarno i potpuno oslobođenje. U svjetlu ovog učenja može se bolje razumjeti i Kristovo učenje, kada kaže: Kraljevstvo Božje je u vama… ili kada kaže da se treba odreći svega, sebe (ega) ili kad kaže ja i Otac smo Jedno (Sopstvo)… I za kraj citat iz knjige Sadhu Mouni’a – U danima velikoga mira:

“Sve različitosti ljudskih aktivnosti u ovom podneblju imaju svoj izvor u personalnosti odnosno u egu. Mi znamo da su i počinilac i djelo podjednako iluzorni i da nemaju stvarnog postojanja osim tokom šezdesetak godina prolaznog života koji vodimo u ovom fizičkom tijelu. Kad shvatimo ovu činjenicu, onda vidimo svu nestvarnost našeg djelovanja i naših dostignuća na fizičkom planu koje su u temelju naše personalnosti. Čovjek koji se odriče svoje personalnosti u ime stvarnog, prestaje biti rob svojih iluzija, i više ne vjeruje u njihovu korisnost, isto kao što ne može tvrditi da njegova sjena može postojati neovisno od njegovog fizičkog tijela. “Vanitas Vanitatum et Omnia Vanitas.” Ispraznost nad ispraznostima – sve je ispraznost. Ovo je citat iz Knjige propovjednika i jednog od nadahnutih isposnika krišćanstva, i autora veličanstvene knjige “Nasljedovanje Krista”. To je još jedan dokaz da “Svi putevi vode u Rim”, ili drugim riječima, da na duhovnom području svi napori da se nađe Istina, bez obzira na vjeroispovijest, vode istom konačnom postignuću. Kada sam, prije otprilike pet godina, prvi put otkrio Maharshijeva učenja, bio sam iznenađen njihovom sličnošću sa onima kod Tomasa a Kempisa, koji su mi toliko godina bili poznati. Tu, u prisustvu Svjetlosti u vidljivom obliku, čovjek razumije još jasnije jedinstvo koje leži u osnovi učenja svih duhovnih Učitelja čovječanstva. Običan čovjek je taj koji je zakopao, u grobnicu dogmi i privremenih zapovijedi, živu, duhovnu istinu Njihovih učenja. Vjerovanje u “superiornost” neke religije ne postoji za onog tko sjedi kraj stopala istinskog Učitelja Mudrosti. I Maharshi govori o “konačnoj Istini”, međutim, ona nadilazi sve vjeroispovijesti i samo je rijetki mogu dostići.”