Manipulacije kroz ‘ideologije’

Kad sam počeo pisati ovaj blog, išlo je to spontano i u kratkom roku napisao sam puno toga – međutim – u zadnje vrijeme teško mi je prisiliti se da nešto napišem, jer nemam baš inspiracije, a ni vremena. Najviše radi toga što vidim da postoji toliko toga već napisanog, od ljudi koji stvarno imaju neko znanje, iskustvo, praksu itd. A čini mi se da baš oni koji imaju najviše znanja – uopće ne pišu! Prema tome – što je ostalo nama ‘običnim ljudima’? Ja sam inače otvoren na sve – a još me ništa nije dovoljno privuklo ni oduševilo – da bih mogao reći: to je to!

Sve više sam uvjeren u to da, kako neki kažu, postoje tzv. stare duše i mlade duše… ‘Stare’ bi bile one koje su se dugo vremena inkarnirale i napredovale (evoluirale), dok bi ‘mlade duše’ bile one koje su tek započele proces inkarnacije. To kažem na osnovu toga što primjećujem da postoji ogromna razlika među ljudima. Jedni su potpuno materijalistički orjentirani. Možemo ih nazvati materijalisti, fizikalci… Oni su potpuno orjentirani na tijelo, hranu, seks, novac itd. Mogu oni biti i intelektualno razvijeni, ali ako im nedostaje duha, onda će isto biti orjentirani na ove, ‘prizemne’ stvarnosti. To mogu biti i ljudi znanosti, kulture, politike i sl. područja. Oni, premda intelektualno nadareni i razvijeni, neće imati osjećaj za duhovne stvarnosti. Treća kategorija bi bili ljudi koji imaju osjećaj za duhovno područje, ali i određene duhovne sposobnosti i ‘moći’. Npr. mogu osjetiti čakre i raditi s njima, imati astralne projekcije, lucidne snove, vidjeti auru itd.

To bi bila neka gruba podjela. Između jednih i drugih postoji religija. Oni koji su krajnje fizički ili intelektualno orjentirani – neće imati potrebu ni osjećaj za religiju. Njima će sve to biti strano i suvišno, jer je baš ovaj svijet, ovakav kako ga poimamo, kao stvoren za njih. Tu se osjećaju kao riba u vodi. Da bi se fizički ili intelektualno izražavali, neće imati potrebu za nečim izvan ‘ove dimenzije’, jer je takvo okruženje savršeno za njihove intelektualne ili fizičke potrebe. Oni će biti skeptični prema religijama i prema duhovnosti, jer je to za njih totalno strano i nepoznato područje. Među jednima i drugima postojat će i oni koji primjećuju da ih to čime se bave i kako žive ipak potpuno ne ispunjava. Neki od njih zato će prihvatiti religiju – jer ona uči o nečem onostranom. Osim toga, daje im nadu, jer svaki čovjek ide prema smrti. A religija pruža nadu da nakon smrti postoji život u nekom obliku…

Oni koji su duhovno ‘napredni’, ubrzo će shvatiti da im religija ne daje odgovore na početna pitanja… To će ipak ovisiti i o drugim faktorima, a prije svega odgoju, karakteru i sl. Tko nije odgojen da bude vjernik, vjerojatno to neće ni biti i obrnuto. Stupanj religioznosti najviše će ovisiti o odgoju, utjecaju religijskih učenja na život i svjetonazor. Religija će biti više stvar kulturološkog okruženja, nego osobnog uvjerenja i opredjeljenja. Oni koji su ‘stare duše’ neće imati problema s religijom, jer će lako proniknuti da to nije za njih. Oni će se od malena interesirati za paranormale fenomene i mogućnosti. Neke od tih mogućnosti će im biti urođene i neće trebati puno truda da bi nastavili razvoj na tom području.

Danas postoje razna učenja, filozofija, ideja, koncepata o kozmogoniji, svijetu, svemiru, čovjeku itd. Može se tu nači puno istine, ali i puno fantazije i manipulacije. Zapravo, pitanje je gdje su granice? Postoje li one uopće? Jer, kako se može činiti, ako netko pokuša ozbiljno analizirati neke od tih učenja i ideja, teško im je naći ‘slabu točku’, a još teže ih je demantirati, razotkriti. No ipak, sva ta učenja najčešće se zasnivaju na vjeri. Pošto smo ograničeni na uski spektar stvarnosti (kroz vid, sluh itd.) u neke stvari jednostavno moramo vjerovati, da je tako kako kažu oni koji mogu ‘vidjeti dalje’. Koji imaju iskustvo nečega što je običnim ljudima nedostupno.

I baš tu ima puno prostora za manipulacije ljudima. Mnoštvo ideologija je smišljeno upravo zato bi se njima manipuliralo. Komunizam, fašizam, danas globalizam, mnoštvo religija, pokreta… Sve te ideologije imaju neku početnu ideju koja je ‘dobra’… Koja nešto obećava. Bolji svijet, bolje društvo, bolje međuljudske odnose. Ako se ljudi u tome angažiraju, s vjerom da je to ‘dobra stvar’, normalno je da će tu biti puno toga vrijednog i dobrog. Ali, početna ideja će (bar za mene) uvijek biti upitna. Bar do sada, ništa od tih učenja – nije se pokazalo kao nešto aposlutno istinito i vrijedno povjerenja. Pogotovo ako se kopa malo dublje i istraži same korjene te ideje… I zato, sve velike ideje i ideologije mi se čine kao neki mamac za mase, za ljude koji neće istraživati, neće postavljati pitanja, neće biti kritični prema onome na što ih se poziva i što im se nudi.

Karizmatični ljudi su oni koji imaju neki ‘dar’. A taj ‘dar’ se sastoji u tome da imaju vrlo razvijenu sposobnost uvjeravanja, manipuliranja (možda čak nesvjesno), privlačenja ljudi, a možda čak i liječenja… To im je onda kao neka potvrda da su autentični… Da su od nekog poslani, u neku misiju, s nekim ciljem, da uvjeravaju ljude u neke ideje koje bi njihovi sljedbenici trebali prihvatiti. Takve pojave će meni osobno biti uvijek neprihvatljive. Iako, priznajem da se od nečega mora krenuti. Postoje ljudi koji su stvarno ‘ostvareni’ i oni čak ne moraju to ni govoriti… Kao npr. spomenuti već Maharshi, Nisargadatta i sl. Oni čak nikud ne idu, ne misionare, ne pozivaju ljude, ništa od njih ne traže, nemaju nikakvu ideologiju (učenje) koju bi trebalo ‘naučiti’ i prihvatiti.

Uvjeren sam da treba, po mogućnosti puno čitati, učiti, naravno ne bilo što, nego probanu literaturu i na taj način malo po malo skupljati blago… Razni šarlatani, koji imaju neke ‘karizme’ me ne zanimaju, jer mislim da se tu radi baš o manipulaciji. A najčešće sve se svodi na kult ličnosti i obožavanje nekog. Očiti primjer takve ‘karizme’ je bio Sai Baba koji je imao mnoštvo obožavatelja samo zbog toga jer je imao neke ‘nadnaravne sposobnosti’. Nije mi poznato da je on nekog doveo do prosvjetljenja, nego je samo imao potrebu biti obožavan. Ljudi su mu dolazili kao muhe da ga vide, čuju itd. To mi je baš dobar primjer negativnog ‘kulta ličnosti’. Umjesto da im kaže: evo ja sam to postigao… nije to ništa posebno… možete to i vi postići… Nemojte mi dolaziti, jer ja vam to ne mogu prenijeti… vi sami trebate raditi na tome… Ali, ne. Takvima izgleda godi baš to da im se dolazi, da ih se obožava. Za mene je to čista manipulacija i izigravanje nečeg. Ali takvi možda to ne rade svjesno, nego su nečiji medij, putem kojeg djeluju na način da od ljudi prave ovce…

Oglasi

Što je istina?

Primijetio sam da je jako bitno ono što se čita, prati, o čemu se razmišlja, razgovara itd. To nužno formira čovjeka, a moglo bi se reći i ‘programira’ na određeni način. Jer što je drugo primanje nekih informacija, nego svojevrsno programiranje? Teško je biti svestran i tako širok da se sve prati – ali to treba biti – bar donekle, jer u suprotnom ćemo završiti u jednom ‘taboru’ istomišljenika koji samozadovoljno misle da su dovoljno informirani i upoznati s realnošću, odnosno uvjereni u neku ‘istinu’, dok na druge, koji ne misle kao oni, gledaju obično s viskoka, potcjenjivački.
Ima dosta ljudi na svim stranama da ‘one druge’ olako okarakteriziraju kao ‘ovce’. A to čine čak i – ne bi vjerovali – vjernici, koji npr. one koji vjeruju u neke druge ‘priče’ koje nisu u skladu s njihovim – da su ovce – jer se daju ‘manipulirati’ od onih koji im ‘prodaju’ te priče…
Stvarno je teško biti objektivan, neovisan, dovoljno svjestan, mudar itd. da bi se istina mogla objektivno sagledati i da bi se moglo dati neki realan zaključak i prosudba. Danas postoji stvarno previše informacija i čovjek to gotovo i ne može progutati i normalno usvojiti. Potreban je prije svega strašan filter, da se ogromna količina smeća odbaci i izabere samo ono što je dovoljno ‘čisto’, vrijedno, mudro, pozitivno itd.

Ali da nastavim sa započetom mišlju. Čitajući npr. kršćanske knjige, čovjek bi u prvi tren mogao pomisliti: Ovo je dobro, zanimljivo. Moguće da je tako. Sigurno je tako itd. Onda, ako se čitaju npr. hinduističke knjige (o npr. tantri, učenju advaita, o yoga i sl.) isto se može doći do sličnih zaključaka: ovo je dobro. To je sigurno tako. Ovo je fenomenalno. To je istina, slažem se s tim. Pa oni su u pravu… Pa zatim, ako se čitaju neki channeling materijali – na sličan način se može reagirati i reći. Ovo je zapanjujuće, fantastično, super. Stvarno, ovo kao da je neko novo otkrivenje, kako dobro zvuči i sl. Pa ako se čita npr. o izvanzemaljcima, njihovoj interakciji sa Zemljom, događajima o kojima mnogi ljudi svjedoče i sl. opet na sličan način otvaraju se neki novi horizonti i mogućnosti. Postavljaju se mnoga pitanja i kao da se otvaraju neka nova vrata u stvarnost… Da ne govorim o tome ako se čita literatura s područja ezoterije. Do čega su sve neki ljudi došli, kakve su tu tek mogućnosti, spoznaje i prakse. Što sve ljudi mogu postići nekim radom na svojim psihičkim mogućnostima, npr. vizualizacijom i nekim drugim tehnikama. Tek tu otvaraju se nove dimenzije, potpuno nepoznate ‘prosječnom čovjeku’…

Ovim želim reći koliko su ljudi subjektivni i povodljivi raznim ‘pričama’ i sve uvijek izgleda prilično realno, dok se čita i prati određeni sadržaj, s bilo kojeg područja. Ništa ne izgleda kao da je ‘lažno’, izmišljeno ili besmisleno. Sve izgleda dovljno prihvatljivo i zato na svim tim područjima postoje pristalice tih raznovrsnih učenja.

Prema tome, sve ovisi o našim interesima… Ukoliko se netko interesira samo područjem zabave, (loših) filmova, kvizovima i sl. ‘razbibrigama’ onda je jasno da će mu puno toga biti nepoznanica i ako na nešto takvo slučajno naleti, reći će da je to fantazija, nebuloza, neka glupost i sl. jer to, jelte, nije ni ‘znanstveno potvrđeno’. Ili bi vjernici odmah reagirali tako da ustvrde da je to od Sotone (lično!). Oni koji su skloni znanosti, odnosno filozofiji i nekim sličnim ‘ozbiljnim’ temama (intelektualci) na sličan način zaobići će sve ono što se ne uklapa u njihov mentalni sklop.
Jasno je da čovjek treba biti kritičan, ali treba biti i otvoren, a ne uskogrudan i misliti da ‘sve zna’, da je možda dovoljno obrazovan i upoznat s činjenicama iz naše ljudske stvarnosti. I baš zato većina ljudi izbjegava tzv. ‘rubna područja’ koja im djeluju kao ‘proizvod’ nekih bolesnih umova i sl. koji fantaziraju o nekim misterijama i sf-pričama. Sebe smatram dovoljno ozbiljnim, da ne nasjedam stvarno nekim ‘jeftinim pričama’. Dosta čitam i proučavam spomenuta područja koja mi se čine fancinantna i donedavno potpuno nepoznata.

Teško je doći do neke ‘objektivne istine’ koja kako se može činiti da zapravo i ne postoji, jer ponekad izgleda kao da je ‘sve moguće’. Moguće su sve opcije… Sigurno je da postoje neke ‘objektivne istine’ i činjenice iz ‘objektivne stvarnosti’. Primjerice, ono što se je dogodilo u tzv. domovinskom ratu ili ne tako dalekoj prošlosti… Neki to sve relativiziraju, izjednačavaju obje strane ili iznose potpune neistine koje bi se mogle dokazati! Tu postoji neka objektivna istina koja bi se mogla dokazati, potvrditi. Ali na jednom dubljem nivou, onoga što inače zovemo ‘stvarnost’, puno toga se može doživljavati potpuno subjetivno. Netko doživi ukazanje ‘Majke Božje’ i tvrdi da je to stvarno i istinito! Netko doživi susret s izvanzemaljcima i isto tvrdi da je to stvarno i objektivno! Netko se bavi praksom astralnih putovanja i iznosi ‘činjenice’ onoga što je doživio i svjetova koje je posjetio… I njemu je to nešto potpuno realno. Drugi kaže da je doživio prosvjetljenje i kaže da je sve iluzija, Maya, da ništa objektino ne postoji, nego samo Jastvo, koje je spoznao… Treći kaže da je odnešen na drugi planet na kojem je vidio kako žive druga bića u svemiru, slično kao mi, samo puno bolje, naravno 🙂 Četvrti kaže da je vidio pakao ili bio u paklu… da bi to i nama ‘dokazao’ i potvrdio da postoji. Netko opet iznese neko drugo ‘osobno iskustvo’ koje je sasvim drugačije. Takvih iskustava i svjedočanstava ima stvarno puno, da ih sada ne nabrajam… Zanimljivo je npr. iskustvo Thomasa Mellen-Benedicta (Google…)

Znači ovo tzv. pilatovsko pitanje nije uopće toliko ‘evanđeoski’ originalno – jer to iskonsko pitanje povlači se kroz čitavu ljudsku povijest – sve do danas. Što je objektivna istina? Postoji li ona uopće? Jer svaki čovjek, svako ljudsko društvo, svaka ideologija, svako ljudsko učenje ima neke svoje ‘istine’ koje često, na žalost, želi svima nametnuti kao stvarno objektivnu istinu – za sve. Tek u najnovije vrijeme pojavljuje se nešto kao tolerancija, poštivanje i uvažavanje drugog mišljenja i uvjerenja. Sve do našeg doba toleracija gotovo da nije postojala, nego se je drugo mišljenje suzbijalo, odbacivalo i gušilo – svim sredstvima… Neki kažu pogrdno da npr. new age učenja (ili sve ono što se naziva tim imenom) danas rastu kao ‘gljive poslije kiše’ i to im jako smeta… Kad bi oni koji to govore i kojima to ‘jako smeta’ imali vlast  i moć – toga naravno ne bi bilo – jer bi oni to zabranili… (najblaže rečeno)

Danas sam našao jednu izvrsnu temu (koju sam nekad obrađivao na ovom blogu), tj. knjigu koju jedan gospodin prevodi na svom blogu
(evandjeljanisusvetopismo.blog.hr). To je za one koji su uvjereni u ‘jedinu istinu’ – da eventualno još jednom razmotre sve činjenice koje vjerojatno ne poznaju. Ovo nisam naveo radi nepoštivanja tuđih uvjerenja, nego radi ‘objektivne istine’ – jer se radio stvarno o činjenicama koje se tamo iznose o pozadini cijele priče…

Svatko ima pravo na ‘svoju istinu’, tj. na svoja uvjerenja i to nitko ne osporava. Zato sam odustao i od one (početne) teme. Moja jedina želja je da se što bolje i objektivnije sagleda realnost u kojoj živimo. Na kraju – svatko sam bira, svatko je slobodan (ili bi trebao biti slobodan!) Osim toga ‘o ukusima se ne raspravlja’! Barem je danas tako. Ne zaboravimo da u ne tako davnoj prošlosti nije bilo takve tolerancije i snošljivosti prema ‘drugačijem mišljenju’…

Postoji li izlaz?

Nakon duge potrage, preispitivanja, razmišljanja – došao sam do zaključka da zapravo sve to znanje koje nam se danas obilno nudi i nema neku posebnu vrijednost. Najveći ljudi rekli su: znam da ništa ne znam! Jer znanje je, kao i neko materijalno bogastvo, zapravo isprazno. Imati bogatstvo, imetak, posjed, nekom se čini kao glavni cilj u životu, baš kao i nekima – znanje. Dosta toga sam pročitao i još daleko više od svega što postoji nisam i najvjerojatnije i neću… Ali zapravo pravog znanja i nema. Tko može reći da ima znanje koje ima neku istinsku vrijednost koja bi čovjeku mogla promijeniti život? Takvo znanje ne postoji… Najčešće se radi znanju koje je plod ega-uma i takvo znanje, filozofske ili duhovne koncepcije stvarno su – bar za mene – bezvrijedne. To su ono što se kaže: ‘kule u pijesku’. Nešto što ima samo neku fiktivnu vrijednost, za onoga tko ‘povjeruje’ da je baš to neka njegova istina koju je otkrio ili koju je netko drugi usvojio kao svoju. Tako da ovaj tip znanja me stvarno ne zanima. Uvjeren sam u ono što se inače kaže da je istina jednostavna, a laž je uvijek onako uvijena i samo daje dojam istine, zato jer je nešto složeno i možda ‘pametno’ i sl.

Ali ipak, neke osnovne stvari treba znati, da bi se stekao jedan širi uvid u realnost. Mnogi mitovi, religijski, povijesni i drugi, odvijaju važnu ulogu u ljudskom društvu, baš zbog toga jer ljudi ne znaju čak ni neke osnovne stvari. Dovoljni su samo neki arhetipski pojmovi da bi se na temelju njih isplele čitave priče i sagradili veliki sustavi koji odigravaju značajnu ulogu u čitavim društvima… Jer ljudima ne treba ‘puno materijala’, da bi se kroz povijest izgradile mnoge legende i ispjevali mnogi epovi u čast ‘drevnim junacima’. U tu priču se kasnije može ugrađivati bilo što – po volji – da bi se dobilo na aktualnosti i tobože vjerodostojnosti. Kao što se to inače događa, od nekih običnih stvari i događaja u svakidašnjem životu može se svašta napraviti, kao npr. kako se to kaže, od buhe – slona i sl.

Tu bi već čovjek trebao biti malo kritičniji i svjesniji. Ne treba tu zapravo puno mudrosti i hrpa knjiga, da bi se nešto malo moglo razlučiti i vidjeti o čemu se radi. Kao što je inače poznato, većina ljudi su prosječni, kako to već ide prema Gausovoj krivulji… Postoji jedan manji broj genijalaca i sličan broj, s druge strane onih ispod prosjeka. Genijalci imaju ulogu u ‘stvaranju stvarnosti’ za one ostale koji će ih slijediti, jer što im je drugo preostalo, kad su oni već za ostale odredili pravila igre… Ne bi bilo ništa loše u tome da je ta elita ljudskog društva poštena i altruistički nastrojena prema ostalim članovima društva. Problem je u tome što oni u tome imaju svoj interes i zato su stvari takve kakve su. Zato imamo takvo društvo, koje je daleko od toga da bi bilo idealno i poželjno. Svjesni smo nepravednih društvenih odnosa kroz cijelu povijest, ratova, nasilja, bogatih i moćnih s jedne strane i siromašnih i obespravljenih s druge strane. Trenutno se ne želim baviti društveno-socijalnim pitanjima… nego samo sam ovo naveo kao primjer ‘odnosa u ljudskom društvu’. Demokracija je isto primjer maskiranja istine, da zapravo građani ne biraju vlast, kao što misle, nego biraju samo igrače, koji su uvijek ‘njihovi’. (lijevi ili desni)

Elita koja vlada svijetom sigurno ima određeno znanje koje je skriveno i pomno čuvano, dok se za mase lansiraju neke ideologije kojima ih se želi pridobiti. Ne radi se samo o ideologijama, nego o svemu onome što nas se uči kroz službene institucije društva… ali i o onome što se kroz javne medije promiče kao jedan model ponašanja. Tu se uvijek daju neki prizemni ideali ‘uspješnog čovjeka’ koji se je uspio popeti na društvenoj ljestvici, obogatiti, postići jedan zavidni status u društvu itd. Stvaraju se idoli, zvijezde pa onda danas svatko želi postati popularan i slavan. To je tako kad se promiče ono što ima neku materijalnu, izvanjsku, opipljivu vrijednot. I tako se cijelo društvo usmjerava samo u jednom pravcu, da se bori zauzeti što bolji položaj ili ako ništa drugo, za golu egzistenciju. Njima npr. nitko nikad neće reći da postoje i neke druge mogućnosti i druge vrijednosti koje nisu čisto materijalne prirode.

Zato mi se čini da čovjek uvijek treba biti kritičan prema onome što je u trendu, što je popularno i opće-društveno prihvaćeno, jer iza toga uvijek stoji samo jedan mehanizam, odnosno program kojim se želi nešto postići. Kojim se želi čovjeka uhvatiti u neke mreže i dati mu neku ‘igračku u ruke’, zabaviti ga, da ne misli o nekim dubljim stvarima i pitanjima.

To je otprilike tako i teoretičari zavjera imaju sigurno puno materijala i tema za obrađivanje. I nemam ništa protiv toga, dapače i sam sam pomalo u tome sudjelovao. No shvatio sam nešto drugo. Oni koji nude rješenja, putem raznih pokreta i projekata (npr. Project Camelot), mislim da isto ne nude ništa relevantno i ništa novo. Čini mi se da ipak ne postoji idealno ljudsko društvo koje bi se uopće moglo stvoriti, tako da bi svi živjeli ‘sretni i zadovoljni’. Na žalost, izgleda da to ipak ne postoji. Uvijek će nešto nedostajati… dok god čovjek bude imao ego-svijest. Uvijek će biti razloga za sreću i nesreću, radost i tugu, zadovoljstvo i bol, jer je život u ovoj dimenziji jednostavno takav. Rješenje je možda samo izlaz iz ove dimenzije? A postoji li izlaz? Neki kažu da je to moguće… no, kako se čini samo za pojedince koji su postali dovoljno svjesni ili samo oni kojima se ovo sve čini prilično besmisleno…

Znakovi u žitu

Ljudi koji u ništa ne vjeruju bez dokaza, ateisti, imaju ‘znanstveni’ pogled na svijet i ono što znanost nije dokazala za njih ne postoji! Jedna knjiga p.n. Postoje li stvari koje ne postoje, dobro ilustrira ovaj pogled na svijet. U toj knjizi razotkrivaju se ili demistificiraju razne stvari i znanstveno tumače kao obmana i obična laž. Moram priznati, kad sam malo ozbiljnije pregledao tu knjigu shvatio sam da je autor za gotovo sve stvari koje je naveo u toj knjizi zapravo u pravu! Jer danas se razne stvari žele protumačiti na neki zagonetan način, da bi privuklo pažnju, zainteresiralo čitatelje i sl. Dakle, često se želi iz ničeg napraviti nešto ili se radi, kako se to kaže ‘od buhe slona’, u cilju naravno prodaje ‘fantastičnih misterija’. A to često kod ljudi ‘pali’ jer izaziva interes i dobro se prodaje. Dakle, ima i toga, slažem se s takvim argumentima, pogotovo onda kada znanstvenici neke od tih stvari razotkriju, te dokažu kao običnu prijevaru za naivni puk.

Sve to onda zbunjuje i dolazi do toga da se i one stvari koje su možda vrijedne i autentične trpa u isti koš, pa se kaže da je to sve neka iluzija, mašta i prijevara. Sve stvari se smatraju da su izmišljene u cilju prodaje nečeg i na kraju tu se onda sve svodi – na novac! Oni imaju takav stav da ljudi sve to izmišljaju prodaje svojih maštarija.

Takvi ljudi (skeptici) ne prihvaćaju ništa što se ne može znanstveno potvrditi i dokazati… a ima puno toga što je misteriozno i neprotumačivo, i svrstava se u sferu duhovnog, a duhovno se ne može izmjeriti instrumentima i potvrditi.

Ne kažem da je i na području duhovnog sve čisto. Sigurno i tu ima puno prijevara, laži i manipulacija, od strane raznih entiteta, ali kako to dokazati? Pa jasno je da su takve stvari ‘nedokazive’ nama poznatim načinima da bi se skeptici (ateisti) uopće uvjerili u postojanje duhovne sfere. Osim toga, čini mi se da čovjek treba imati u sebi ‘ono nešto’ što se ne može definirati i objasniti, da bi mogao biti osjetljiv na to područje. Inače, oni koji to nemaju, samo odmahuju rukom, smatrajući sve to nekim nebulozama, halucinacijama, iluzijama i sl.

Meni su takve stvari zanimljive, jer ‘dokazuju’ nešto za što i sam nisam naravno potpuno siguran, pa želim neku konkretnu potvrdu. Zato su mi zanimljivi krugovi ili znakovi u žitu, kao uostalom i većini ljudi, koji su za to čuli, jer se ne može jednostavno objasniti – otkud to i uopće zašto? Međutim, neki opet i za to tvrda da tu nema ničeg neobičnog. Da to rade neki ljudi, gaze žito i oblikuju ga nečim, te da ljudi mogu svašta napraviti u tehnološkom smislu, pa mogu onda raditi i takve stvari, koje nekom izgledaju neobično. Ali ja bih onda postavio pitanje: tko ih pravi i zašto? Ovaj odgovor nije baš tako uvjerljiv – da to “rade ljudi” i da je to lako napraviti. Neki su snimili video o tome kako se to radi, ali taj video baš dokazuje suprotno, da te znakove nije tako lako izraditi. To zahtijeva čitav tim ljudi. Treba najprije napraviti neki nacrt (projekt), pa treba to satima ili danima izrađivati. A sve to se naravno vidi i kome bi to onda bilo nešto misteriozno i zagonetno, da je to tako? Ne bi bilo entuzijasta koji to istražuju, noće na poljima, očekujući da se znakovi pojave. A kod onih autentičnih, to se događa ‘preko noći’, jer relativno brzo se pojavljuju.

A tih znakova u žitu ima puno i ja postavljam jednostavno pitanje: tko bi to radio i zašto? Samo iz zabave može se napraviti par takvih krugova odn. znakova u žitu, ali raditi ih sistematski iz godine u godinu, na raznim stranama svijeta… Tako da to baš i nije dovoljno jasno i prihvatljivo objašnjenje. Osim toga, pravi fenomen razlikuje se od onih ‘lažnih’, izrađenih ljudskom rukom. Oni koji se time bave (ja se time ne bavim, ali mi je samo zanimljiv taj fenomen i čitao sam malo o tome) kažu i to da se na tim mjestima može osjetiti neobična energija ili ‘zračenje’. A što je još zanimljivije, kažu da stabljike nisu slomljene, nego su samo savijene i kasnije se isprave i dalje rastu… Tako da čak nikakva šteta na usjevima nije počinjena. Dok, opet, kod onih koje ljudi izrađuju (kopirajući ‘one prave’) usjevi su izgaženi i praktički uništeni. To je još jedan, recimo tako dokaz ili potvrda, jer bi se inače ljudi protivili tome i ne bi dozvolili da im neko gazi usjeve i pravi štetu u polju… Opet ponavljam, postoje ljudi koji koji to proučavaju, kao neki entuzijasti tih znakova u žitu, pa prate njihov nastanak i kažu da se obično pojavljuju iznenada, preko noći ili samo za nekoliko sekundi ili minuta – što je također određeni dokaz – jer ljudi to ne bi mogli napraviti tako brzo.

Ja ovime ništa ne tvrdim i ne inzistiram na ničemu, nego razmatram ovu pojavu kao određeni fenomen koji postoji. Izgleda da bih i sam morao otići na takvo mjesto i to vidjeti da bih se uvjerio, ali kažem, nisam baš takav entuzijast, nego samo navodim to kao fenomen, koji neki (skeptici) negiraju, govoreći da je to sve ‘objašnjeno’, da tu nema ničeg neobičnog, da je to samo obična igra, laž i prijevara za naivne…

Dakle, može se prihvatiti i jedno i drugo mišljenje – meni je svejedno – ali opet, ako je tako kako se tvrdi – onda tu ima ipak nešto neobično – a ako je sve to izmišljeno – postavlja se pitanje zašto? Kome bi tako nešto bilo u interesu? Neki bi mogli ići tako daleko i reći da se tako stvara “turizam” i privlači ljude, da bi im se nešto prodalo… Pa može i tako – ali ipak – teško da je to samo to u pitanju…

Što takvi ‘krugovi’ dokazuju? Pa ništa posebno, nego samo to da postoje neobjašnjive i misteriozne stvari koje nas možda navode na misao da ovdje ‘nismo sami’, da je tu prisutno nešto neobično, što ne možemo objasniti. Jesu li to vanzemaljci ili je to neka vrsta energije, prirodni fenomen ili što već, ali ipak tako nešto nas malo pokreće i navodi na razmišljanje. Nekima je to dokaz da vanzemaljci postoje i da nas posjećuju… Ja ne bih išao tako daleko u svojim izjavama – ali da je misteriozno – to je nedvojbeno.

Evo npr. ilustracija toga iz 2009/2010 godine,  iz čega se vidi koliko toga ima i kakvi su ti ‘krugovi’ tj. znakovi u žitu

Evo još jedan sa zanimljivim tumačenjem što označavaju određeni piktogrami:

Reinkarnacija

Mnogi skeptično gledaju na pojam reinkarnacije. I sam sam nekad bio prema tome veoma skeptičan, kad sam prvi put čuo za taj pojam i dugo vremena sam mislio da to ne može biti istina. Pogotovo kada sam čuo kako neki kažu ili vjeruju da se čovjek može „za kaznu“ reinkarnirati na primjer u neku životinju, ukoliko je život proveo loše, nemoralno ili neljudski.

Druga nejasnoća je bila u tome da danas ima sve više ljudi na Zemlji… Pa, ako se prihvati koncept reinkarnacije, onda se postavlja pitanje otkud bi te duše dolazile, jer prije je bilo daleko manje ljudi na Zemlji.

Mnogi ne prihvaćaju reinkarnaciju na osnovu tvrdnje Biblije koja kaže: Nakon smrti slijedi sud, pa raj, pakao itd. Tako je kršćanima pojam reinkarnacije postao neprihvatljiv. Iako neki tvrde da su čak sami kršćani dugo vremena zapravo vjerovali u reinkarnaciju, dok nije nekom crkvenom dogmom, na nekom od koncila, to jednostavno ‘ukinuto’, kao ‘pogubno i lažno’ vjerovanje…

Postoji jedan apsurd koji kaže da na Zapadu ljudi vjeruju u reinkarnaciju, jer se nadaju da onda i tako uvijek mogu ponoviti život i to zapravo priželjkuju… Dok oni od kojih potječe taj pojam (sa Istoka), smatraju da je reinkarnacija zapravo kazna! Pogotovo budisti, koji smatraju da je život na Zemlji, u tijelu kazna i karma koju treba ovdje „odrađivati“. Za njih je cilj izbjeći reinkarnaciju i stopiti se sa svime… A to je stanje tzv. nirvane, blaženstva, postojanja u nekoj drugoj dimenziji, a ne u ovom i ovakvom tijelu koje nas ograničava i sputava.

Pojam reinkarnacije sam u posljednje vrijeme susreo u mnogim knjigama, učenjima, tvrdnjama onih koji imaju neku širu spoznaju i iskustvo… da je doista tako. Da nakon smrti zapravo biramo svoje tijelo, roditelje, te mnoge druge „definirane“ faktore svog života na Zemlji, koje btw. često ne prihvaćamo i smatramo da to nismo htjeli ili zavidimo drugima ili mislimo da smo ‘zaslužili bolje’…

Ima puno zanimljivih stvari, ako se uzme u obzir reinkarnacija. Npr. kako to da se neki ljudi rode s nekim talentima? Treba im jako malo i već znaju svirati neki instrument i sl. Ili na nekim drugim područjima pokazuju „genijalnost“… Pišu knjige odmah nakon što nauče pisati i sl. U zadnje vrijeme ima sve više takvih pojava. Moglo bi se to objasniti time da im je to upisano (kodirano) u genima, ali nekad to nema veze s roditeljima. Da su roditelji znali nešto, pa su to putem gena prenijeli na djecu. Često nema takve direktne veze, da bi se to moglo povezati. Indigo djeca su isto zagonetna…. a to su djeca koja su ‘napredna’, vrlo svjesna, svestrana, osjetljiva i sa nekim neobičnim talentima i sposobnostima.

Druga stvar je „sudbina“. Ima ljudi koji se rode u dobrim, divnim, obiteljima… Kojima ništa ne nedostaje. Kojima je sve „posuto ružama“… dok su drugi, obrnuto, rođeni u vrlo lošim obiteljima ili su čak odbačeni i sl. Nekima sve ide u životu lako i u svemu napreduju itd. dok se drugi muče, ne uspijevaju, propadaju, očajavaju i sl. Meni je to teško objasniti i smatram da je baš razlog u ‘karmi’. Netko u ovom životu izgleda kao da je ‘nagrađen’, dok je drugi kao da je ‘kažnjen’… A zašto? Tko je unaprijed kriv, za nešto? Čim se rodi ili „zaslužan“, pa da mu je od početka sve osigurano „da uspije“ (iako je ‘uspjeh’ relativan pojam).

Slijedeće su ‘dokazi’ reinkarnacije… Neki „znaju“ što su bili u prošlom životu. Neki stvarno znaju neki drugi jezik i sl. Neki opisuju detalje iz prošlog života, kao npr. jedan dječak koji je znao da je bio pilot koji je poginuo u nekoj zračnoj akciji. Sjeća se i svog supilota, s kojim je bio na zadatku… Poznaje vrstu aviona kojim je tada letio i sl.

Najjači dokaz reinkarnacije su za mene regresija (jedna vrsta hipnoze) putem koje mnogi (ili čak svi) koji se tome dobrovoljno podvrgnu mogu vidjeti što su bili u nekom od prošlih života.

Postoje i drugi načini, tehnike kojima se to navodno može postići, da se upoznaju svoji prošli životi. Npr. tako da se čovjek dovede u stanje transa i onda u njemu može kroz zamišljena vrata (vizualizacijom) ući u svoje prošle živote i na taj način vidjeti, spoznati, doživjeti, što je bio u prošlom ili u nekom od prošlih života.

Inače, nitko se ne sjeća svojih ‘prošlih života’. Kažu da je to određena vrsta (prirodne) amnezije, jer zapravo, sjećanje nekog ili svih prošlih života vjerojatno bi izazvalo zbrku i kaos i to jednostavno nije potrebno. Međutim, kako kažu – sve je u nama. Memorija svega što smo proživjeli ostaje duboko ‘zakopana’ negdje u podsvijesti.

Ateisti ne vjeruju u ovakve stvari zato jer ne vjeruju u ‘dušu’! Oni smatraju da kad čovjek umre, onda tu nema više ništa, jer je sve navodno u mozgu i funkcijama mozga koji ‘generira’ ljudsku svijest. Pa kad mozak ‘umre’, onda sve nestane i nema više ničega što bi moglo ‘preživjeti’ smrt. Ima i onih koji smatraju da čovjek nikako nije vječan, tj. da ljudska duša, iako vječna i dio Boga, samo (pre)uzima različita tijela i osobnosti. Ona je samo dio sveukupne Svijesti ili Boga i nakon smrti, taj dio se vraća Bogu ili nastavlja (svoj) neki novi život. Čovjek kao osoba ne može preživjeti… Osoba zapravo doslovno potječe od grčke riječi persona, a to znači maska. Osobnost je zapravo naša maska koju nosimo samo u ovom životu… a maske se mogu mijenjati… i to bi bila reinkarnacija. Ponovno uzimanje nove ‘maske’, nove osobe koju izgrađujemo u pojedinačnim životima…

Kao neki zaključak, smatram da ima nešto u tome, te da je to prilično logično i izvjesno da reinkarnacija doista postoji. Osim toga, ne vidim puno smisla u nekom vječnom, trajnom postojanju… Jer zamislimo da sada živimo vječno ili bar 1000 godina… Ne bi li nam to dosadilo? Ne bi li to postalo nekako monotono, naporno i kao neka osuda na ‘vječno’ postojanje? Svatko bi želio živjeti što duže, ali baš vječno? Vječno mlad, još nekako, ali npr. vječno star!? Mislim da je poanta baš u trajnoj promijeni… Ako bi prihvatili vječni život, onda bi to moralo biti nešto totalno drugačije, nego ovakav život koji sada živimo. Pojam raja mi je isto nezamisliv i čak neprihvatljiv. Neka vječna statika mi se ne čini kao nešto što bi netko trebao priželjkivati ili se tome nadati…

Počnimo misliti svojom glavom

Ipak neću obrisati ono što sam tu napisao, ali ću ono što se tiče dokazivanja i pobijanja vjere itd. staviti u jedan koš, sa strane… pa koga zanima: izvolite!

Nadalje ću pisati o stvarima koje otkrivam i upoznajem, s područja duhovnosti i duhovnog razvoja. Tu ima prilično toga, o čemu bi se moglo pisati… iako teorijsko znanje tu neće pomoći. Treba raditi i na praktičnom dijelu. Filozofsko-intelektualno razglabanje ne može ništa promijeniti… Može samo ukazati na neke probleme. Ima i onih koji pišu protiv vjere, Boga, vjerovanja i sl. Ponekad mi se čini da bi možda bilo dobro dignuti “revoluciju” i ljudima koji su zavedeni religijama i uspavani pokazati da su u krivu i otvoreno reći ‘bobu bob, a popu pop’ ili jednostavno reći: “Car je gol”! No to bi možda bila uzaludna borba, jer ljudi koji vjeruju, koji su tako programirani i dalje će i još jače ‘braniti vjeru’, koliko god to bilo nelogično i nerazborito. U svakom slučaju, smatram da ljudi za ovo trebaju sazreti i otkriti da u tome nema ništa misteriozno i transcendentno, kako se inače smatra, odn. vjeruje (uvjerenja su u tome presudna, tj. programiranost) No, postoje takvi blogovi, pa koga to zanima i tko vidi da ‘tu nešto ne štima’ može se informirati i saznati sve što želi…

Povijest čovječanstva je, budimo realni, prilično mučna i teška. Bilo je tu puno nepravde, zločina, ubijanja, mučenja, bolesti, gladi, pošasti, kataklizmi, terora, patnje, iskorištavanja itd. Mnogi vjernici danas gledaju na Crkvu i na kršćanstvo kao svijetlu točku u toj (poznatoj) ljudskoj povijesti… kao i danas, traže u Crkvi (npr.) ili bilo kojoj religiji mir, smisao, utjehu, nadu itd. Neću biti takav, da ne pohvalim mnoge dobre pokrete i nastojanja unutar Crkve, od strane ljudi koji iskreno pokušavaju pomoći ljudima. Pedofilija u Crkvi je marginalna stvar, a danas se to prikazuje kao nešto dominirajuće, tako da svaki svećenik ispada da je pedofil ili potencijalni pedofil… To je daleko od istine i tendenciozno prikazivanje stvari…

Danas Crkva ima puno toga čime bi se mogla pohvaliti… ali ne zahvaljujući vjeri (ideologiji koju zastupa i na kojoj se temelji), nego zahvaljujući ljudima koji su unutar Crkve i koji su se posvetili (nadam se) iskrenoj namjeri da ‘služe ljudima’ i pomažu… Tako da ima tu pozitivnih stvari kao što su humanitarni rad, karitativni, rad s hendikepiranim osobama, obiteljska savjetovališta, ‘duhovne vježbe’ na kojim se nastoji malo čovjeka poučiti molitvi, meditaciji, nekoj duhovnosti itd. Postoje tu neke vrijednosti koje su za pohvaliti, u usporedbi s onim što nudi konzumerizam i potrošačko društvo… (bar nešto ‘duhovno’)

Međutim, ako odemo malo dalje u prošlost, vidimo kako ništa od toga nije bilo, osim odnosa rob-gospodar, pastir-ovce… Tj. Crkva je tada išla u korak s vladajućom garniturom i nije bilo ničeg za pohvaliti, osim razvoja znanosti, koja je nastala u okviru Crkve… Ali to je druga tema, no ukratko – moje mišljenje – to je bila neminovnost, jer Crkva je imala kadrove, a ostali su bili nepismeni i suviše siromašni, da bi mogli nešto tako započeti…

U svakom slučaju, povijest čovječanstva je prilično krvava i mučna… i to mi pokazuje da tu nešto ne štima! Danas je malo drugačije i ljudi kao da su se malo oplemenili. Smatram da je to stvar evolucije… Danas se rađaju djeca s nevjerojatnim potencijalima, znanjem i sviješću, (tzv. indigo djeca) što mi dokazuje evoluciju putem reinkarnacije. Ljudi postaju sve napredniji i svjesniji… Ali i danas ima puno zla i nepravdi u društvu. GMO hrana, (codex alimentus) bankarstvo, farmaceutska i prehrambena industrija, (sjetimo se cjepiva protiv “svinjske gripe”, “kravljeg ludila”…), politika (globalna i lokalna), bogate i siromašne zemlje… ratovi koji uvijek negdje plamte oko nas itd. Uvjeren sam da sve to nije slučajno i da postoje ljudi koji ciljano vode takvu politiku zbog nekih interesa (ne samo u cilju profita, jer oni i onako imaju sve). Ovaj svijet mogao bi biti puno bolje mjesto za život, da nije tako… Pisat ću nešto i o tome (možda), iako već postoje slični blogovi koji pišu i tim tzv. globalnim zavjerama…

Mnogi se pouzdaju u službene izvore, ozbiljne znanstvenike, povjesničare, filozofe itd. i smatraju da ono što neki pišu po svojim blogovima proizlazi iz neke ‘paranoje’… te ih se tako (olako) diskreditira, a da ih se uopće i ne sasluša… A što ako su ti ljudi u pravu? Ljude koji su skeptični prema tome, pitao bih kako im se čini? Jeli ovaj svijet normalan? Jeli to što se u njemu događa normalno? Može li se nadalje prihvaćati bespogovorno sve ono što nam se servira? Počevši od politike, religije, školstva, bankarstva, medija, filmova itd. Mislim da je vrijeme da ljudi počnu misliti svojom glavom… Do sada to nije bilo moguće, jer su bili samo pastiri (“Bogom dani”) i ovce… Bili su samo oni koji su kreirali politiku, odnose, pravila, “istine”, zakone i oni koji su to morali (hoćeš-nećeš) prihvaćati zdravo-za-gotovo. Danas svatko može neke stvari provjeriti, preispitati, donijeti zaključke… ako to želi.

Evo, o tome ću nadalje pisati, jer to smatram kao svoj mali doprinos u ‘otvaranju očiju’ i da se podijelim s drugima s onim do čega sam sam došao u shvaćanju nekih stvari i svega onoga što se danas događa oko nas.

Moj zaključak

Razmišljam o tome da obrišem sve ovo što sam do sada napisao… Ne zato što bih promijenio mišljenje, nego zato jer sam to pisao na način negacije kršćanstva i religija. Počeo sam tako pisati iz revolta, jer sam polazio iz stava da je to smišljena manipulacija i želio sam na ovaj način ‘razotkriti’ kršćanstvo i religije, pa otud i naziv bloga ‘razotkrivenje’ i kroz to što pišem pokazati nonsens svega toga. Međutim, ulazeći dublje u neke stvari, shvaćam da je to možda ipak potrebno nekom, na određenom stupnju duhovnog razvoja, kao što je to bilo potrebno i meni. Ne želim sada reći da mislim kako sam ja sad na nekom ‘višem stupnju’ i da sam došao do neke spoznaje… Ali stvarno, dao sam sve od sebe! Iskreno sam tražio istinu i želio sve podrediti toj ‘istini’. Međutim, upao sam u krizu i počeo kritički gledati na vjeru, pa sam iz drugog kuta to sve sagledao i vidio da je tu sve na klimavim temeljima i ako se to hoće, vrlo lako se može sve srušiti! Dovoljno je staviti u pitanje same temelje, da bi se čitava konstrukcija srušila, doslovno za ‘par minuta’. A temelj je ‘objava’ zapisana u Bibliji i ono što Crkva ‘naučava’ na osnovu ‘svetih tekstova’. Vjernik na te tekstove gleda kao na ‘svetu kravu’, pa onda vidi drugačije i sve opravdava i tumači si na neki neobičan način, da mu se sve čini pozitivno i vrijedno, iako su neke stvari vrlo negativne i morbidne… Pa onda to sve tumače u nekom ‘prenesenom smislu’ i uljepšavaju. Ali ako se uzme doslovno što tamo piše, može se lako shvatiti kako je to vrlo čudno i zapravo prilično neprihvatljivo za ‘zdrav razum’!

Primjerice Majka Terezija, koja je proglašena svetom, živjela je cijeli život u sumnjama, ali nije odustajala od onoga što je započela – jer nije vidjela drugu mogućnost – osim pod svaku cijenu (slijepo) vjerovati… O tome je izdana knjiga, kako je pisala u svom dnevniku o tome kako čitavo vrijeme sumnja i živi u tami. Mnogi je hvale i dive joj se za ono što je radila… No, ja na to gledam kritično! Pomagati umirućim beskućnicima da umru „sretni“!? Bilo bi puno bolje da im je pomagala da ne umru! Pomagati siromašnima je u redu i nitko nema ništa protiv toga… ali ne postoji li bolji način? Da se radi na tome da siromašnih uopće ne bude! Da strukture društva budu pravednije, da uopće nema siromašnih itd. Osim toga, zbog takvog stanja bespomoćnosti, mnogi od njih bili su kršteni, a da možda to i nisu baš htjeli… Umirućem je svejedno… ali po meni to je samo običan prozelitizam…

Mnogi drugi ‘sveci’ su tako živjeli, u tzv. ‘tamnoj noći’, jer su mislili da to mora tako biti… da je to kušnja njihove vjere i sl. Međutim, ja sam odustao od toga, jer mi se to učinilo totalno besmisleno! Kakav je to Bog u kojeg su oni vjerovali!? Koji bi tražio tako slijepu vjeru i predaju svog života za nešto u što su duboko sumnjali… Pa svi oni mistici koji su cijeli život patili, samo zato jer su vjerovali u apsurdne stvari i jer su bili uvjereni da će se tako svidjeti Bogu… Pa opet se pitam: kakav je to Bog kojemu se sviđa patnja, žrtvovanje i mazohizam njegovih vjernika!? Meni osobno je totalno neprihvatljiv! I sve to je protiv ljudskog dostojanstva: živjeti u nekom uvjerenju svoje grešnosti, bijede, zloće i sl. pred ‘svetim Bogom’, te prihvaćati nekakav mizeran život, umjesto ‘živjeti punim plućima’! Eto do čega može dovesti vjera… do toga da čovjek gazi sam sebe, pa čak i mrzi, zbog neke umišljene i nametnute grešnosti!

Na osnovu razne literature shvatio sam kako je sve relativno i podložno zabludi. Postoje mnoga mišljenja, vjerovanja, uvjerenja, svjetonazori koji su toliko proturječni, da je to nevjerojatno – u što sve ljudi vjeruju i mogu vjerovati. I što je na kraju istina? Priznajem da to ni sada, nakon svega pročitanog, ne mogu reći…

U svakom slučaju, siguran sam da više ne mogu prihvatiti ni jednu religiju, ni jednu ‘ideologiju’, ni ‘učenje’… kao neku objektivnu ‘istinu’. Treba na sve gledati s velikom dozom skepticizma i kritičnosti i razne sadržaje (učenja) ‘filtrirati’. Shvatio sam da nema ni jednog ‘učenja’ koje bi bilo istinito i kojeg bi se trebalo držati! Sve je samo nečija vizija iz čega ponekad nastane ideologija koja se nameće drugima, kako je to stvar u religijama. Postoje tako danas i ‘druga učenja’, od kojih su neka jako dobra, dok su druga plitka i banalna. No neki sve to bacaju u isti koš. S tim se ne slažem, ali mislim da treba birati i filtrirati sadržaje…

Shvatio sam jednu stvar, da intelektualnim putem ne možemo doći do pravog odgovora o stvarnosti. Tu postoje samo mnoga učenja, mišljenja, filozofije, religijski koncepti itd. i u tome se možemo vrtjeti u nekom ‘začaranom krugu’. Mislim da je potrebno nešto više, a to je intuicija i neka ‘viša spoznaja’. Nekom se to može učiniti besmisleno i neutemeljeno, jer svi misle da imamo samo razum i ništa više. Međutim, saznao sam da postoje ljudi koji imaju nešto više… a to je određena vidovitost, ‘uvid’ u neke više stvarnosti postojanja itd. I zbog toga, napuštam ove intelektualne zavrzlame i prepucavanje oko ‘istine’. Želim se više posvetiti nekom radu na sebi u tom cilju da razvijem ove potencijale u sebi. Primjerice epifiza, koja je neobično važna, a neki je zovu ‘treće oko’… Jedino ovim putem može se doći do neke ‘više spoznaje’, a ostalo je samo intelektualno – suhoparno špekuliranje i nagađanje, ‘mozganje’ koje u ovom području ne može pomoći, jer duhovnu stvarnost ne možemo ‘vidjeti’, a tako ni analizirati umom.

Nisam i ne namjeravam postati hinduist… ali hinduizam ima nevjerojatnu dubinu i veliko poznavanje ljudskih potencijala… počevši od od rada sa chakrama, raznih tehnika disanja i meditacije i putem toga razvijanje duhovne dimenzija čovjeka. Hinduizam kao religija mi je totalno neprihvatljiv, sa vjerom u mnoštvo bogova i običajima koji su za nas na Zapadu totalno apsurdni i čudni,.ali tehnike koje su nastale u okviru toga su zapanjujuće i moćne. Ne poznajem to područje dovoljno, ali mislim da to potječe još iz drevnih Veda, koje su nastale valjda i prije samog ‘hinduizma’ kao religije. Nešto od toga postojalo je čak i na Zapadu, dok to kršćanstvo nije zatrlo, kao nešto ‘protivno vjeri’. Mnoga od tih učenja ostala su u okviru ezoterijskih škola kabale, hermetizma, gnosticizma i drugih. To me je zainteresiralo, pa ću se prebaciti na proučavanje tog područja, a blog za sada napuštam, jer nemam više što reći na ovu temu. Tj. mogao bih još puno toga pisati i pronalaziti negativnosti, banalnosti i nelogičnosti kršćanstva i religija… ali kao što sam rekao u uvodu ovog teksta – ne vidim više svrhu toga… Tko želi, neka i dalje vjeruje, ali mislim da svatko tko dođe do određenog stupnja u vjeri, shvati kako je to (samo)zavaravanje, ‘lažna utjeha’ i nada koju religije pružaju i obećavaju! Svakako mislim da su vjernici u prednosti nad ateistima, jer barem vjeruju u duhovnu stranu čovjeka i nisu materijalisti (ili bar ne bi trebali biti), te poštuju neke ‘više’ vrijednosti… Ateisti isto imaju svoju svrhu u ovom životu, ali ona je vezana uz materijalne, društvene, ‘svjetovne’ vrijednosti. Ovdje i u ovom životu svatko ima pravo birati prioritete kojima će posvetiti svoj život, bili oni materijalne, intelektualne, emotivne ili duhovne prirode.

I na kraju ponavljam: obrisat ću potpuno ovaj blog u dogledno vrijeme… Ako je netko zainteresiran, za ovo što je tu napisano, neka si to kopira i skine. Planiram na osnovu toga ‘izdati’ e-knjigu pod istoimenim naslovom i staviti na je na 4share.com i slične servise…

Žao mi je što je bilo malo komentara na temu ovoga o čemu sam pisao, u cilju razmjene mišljenja. Posjeta je bilo prosječno 10-20 dnevno, što nije velik broj, ali je ipak značajan, s obzirom da se nisam nigdje ‘reklamirao’… U svakom slučaju, oni koji traže, mogli su tu naći materijala za razmišljanje. Svjestan sam da oni koji (uporno) i pod svaku cijenu brane svoju vjeru… do njih to neće doprijeti. Oni će pronaći dovoljno subjektivnih argumenata da ‘obrane’ svoje vjerovanje, zato jer ih drugo i ne zanima previše i jer se tu osjećaju ‘kao kod kuće’…

Ukratko o epifizi (pinelana žlijezda)

Epifiza je žlijezda unutrašnjeg lučenja, smještena otprilike u središtu glave. Ta žlijezda je aktivna od rođenja, a zatim počinje atrofirati, tako da je kod odraslih obično veličine zrna graha. Općenito se smatra da je tada njezina uloga vrlo ograničena. Kao zanimljivost dobro je znati da je to jedini organ u čovjeku koji nije podložan bolesti. Prirodna veličina epifize (koja nije zakržljala) kod zrelog čovjeka može se usporediti s veličinom ping pong loptice. Tada je potpuno aktivna i daje čovjeku mnoge mogućnosti općenito smatrane kao fantazija, npr. telepatija, znatno povećano polje osjetilne percepcije, življenje bez hrane i pića, disanje bez utjecaja temperature, prelaženje u druge dimenzije, promjena izgleda i gustoće tijela. Duhovne, odn. psihičke vježbe izazivaju aktivaciju hipofize i njen fizički razvoj, a posebno kontemplacija i meditacija. Istraživanja izvedena putem kompjutorske tomografije kod onih koji ne jedu su pokazala da je njihova epifiza prosječno dva puta veća od veličine prosječnog stanovnika Zemlje. Hranjenje tijela kroz direktni sustav može se usporediti sa stvaranjem svega što se odnosi na tijelo, neposredno od Svjetla (prane). Što više je epifiza aktivna, to manje je potrebno hranjenje tijela iz drugih izvora.

U svijetu materije epifiza je kao ogledalo onoga na što je proširena sfera Svijesti dane osobe. Osim toga od aktivnosti te žlijezde ovisi djelovanje percepcije tzv. izvan uma (nematerijalni osjećaji). Kada je epifiza dovoljno razvijena sva fizička osjetila postaju nepotrebna, jer je percepcija efifize znatno šira. U tom slučaju može se biti fizički gluh, slijep, a čuti i vidjeti puno, puno više.

Vrijedno je obratiti pozornost na to da se fizički ne pobuđuje epifizu u cilju razvoja. Njezin razvoj treba biti povezan s razvojem hipofize. Obje žlijezde se međusobno upotpunjuju u svojoj funkcionalnosti i najbolje je kada se razvijaju (rastu) zajedno. U idealnom slučaju, u stanju potpunog razvoja hipofiza i epifiza tvore jedno tijelo oblikom sličnim trodimenzionalnom simbolu beskonačnosti. Možemo zaključiti da izgled i aktivnost epifize ukazuje na to koliko određena osoba može napajati svoje tijelo neposredno, tvoreći sve njegove atome i životnu energiju neposredno od Svjetla.